Nataša kakvu sam ja poznavao

Jutros me Nataša probudila u dva. Ne znam kako bih to drukčije opisao. Od tada imam osjećaj da bi joj bilo drago da ove riječi jednom budu zapisane, da obilježe njezin put, ali i razvoj jednoga od mnogih „učenika“ koje je dotaknula svojim znanjem, pitanjima, podrškom i povjerenjem.

Prvi susret s Natašom u Trakošćanu

Prije točno deset godina prvi sam put susreo Natašu Škrbić. Bio sam mladac, iza sebe sam imao jednu radionicu strateškog planiranja i vjerojatno sam mislio da otprilike znam što me očekuje. Nisam znao.

Nataša je CeDePe poznavala puno prije nego što sam ja upoznao nju. Još 2010. godine s tadašnjim je zaposlenicima napravila prve ozbiljne korake prema standardizaciji naših usluga i poslovanja. Nastali su prvi pravilnici, protokoli i smjernice za rad – dokumenti koji danas možda djeluju samorazumljivo, ali su tada bili temelj promjene načina na koji se u organizaciji razmišljalo o kvaliteti, odgovornosti i pravima osoba kojima pružamo podršku.

Upravo sam se na te dokumente naslanjao kada sam godinama poslije Nataši pripremao podlogu za strateško planiranje za razdoblje od 2017. do 2020. godine. Bio sam mlad i zelen, nisam znao što je matrica socijalnih usluga, a još sam manje razumio što točno Nataša očekuje od mene.

Kada smo analizirali što je učinjeno u prethodnom strateškom razdoblju, zasipala me pitanjima: „Zašto? Kako? Gdje je ovo?“ Nisam znao kako se postaviti ni što će sljedeće pitati. Tek sam poslije razumio da joj nije bilo dovoljno navesti kako je neka aktivnost provedena. Željela je znati zašto smo je provodili, kome je koristila, što se njome promijenilo i kako se sve to uklapa u širu sliku.

Negdje između njezinih pitanja i mojih pokušaja da na njih odgovorim, na radionici u Trakošćanu odmah smo se „nanjušili“. Tada je počeo odnos koji se godinama gradio, mijenjao i postupno prerastao granice uobičajene profesionalne suradnje.

Prepoznala je potencijal prije mene

Za sebe volim reći da sam „late bloomer“. Tek mi je u tridesetima, narodski rečeno, došlo iz guzice u glavu da moram nešto napraviti od sebe. Nataša je to, čini mi se, shvatila puno prije mene. Već mi je na toj prvoj radionici strateškog planiranja potpuno izravno rekla:

„Josipe, moraš završiti faks. Imaš potencijala i dobar si za ovaj posao, ali te nitko neće shvatiti ozbiljno ako nemaš papir. Napravi to prvo zbog sebe, ali i zbog profesionalnog razvoja. Ako se želiš profesionalno baviti ovim poslom, ne smiješ imati srednju školu.“

Bila je to Nataša. Bez okolišanja i bez nepotrebnog umatanja, ali uvijek iz uvjerenja da možeš više i da si dužan taj potencijal iskoristiti. Tada vjerojatno nisam u potpunosti razumio koliko će mi ta rečenica ostati u glavi. Danas, dok ovo pišem i dok mi se vraćaju pojedini blicevi iz prošlosti, postaje mi jasno da je Nataša odigrala jednu od ključnih uloga u odluci da nastavim obrazovanje i pokušam od sebe napraviti nešto više.

Kada sam počeo studirati, nije se zaustavila na onome: „Eto, poslušao si me.“ Brižno je pratila kako analiziram podatke, što sam uočio, što sam propustio, što bih još mogao dodati i što bi moglo biti bolje. Kada bi rekla da je nešto savršeno, znao sam da to stvarno misli. Nije pratila samo moj studij. Pratila je moje profesionalno sazrijevanje i pomagala mi da postanem bolji u poslu koji radim, puno prije nego što sam i sam mogao pretpostaviti koliku ću odgovornost jednoga dana preuzeti.

Nataša kao moj „joker zovi“

Nataša je postala moj „joker zovi“. Nisam je zvao kako bi mi potvrdila da sam u pravu, nego upravo onda kada nisam bio siguran postupam li ispravno. Zvao sam je kada nisam znao kako nešto postaviti, kada su naše aktivnosti počele odudarati od planiranoga ili kada sam trebao nekoga tko će me natjerati da još jednom preispitam vlastitu odluku. Od nje nisam uvijek dobio gotov odgovor, ali bih gotovo uvijek dobio pravo pitanje.

Trag koji je ostavila u CeDePe-u

Mnoge žene iz mreže koju je godinama podržavala poznavale su Natašu kao feministkinju, aktivisticu, analitičarku, mentoricu i neumornu zagovarateljicu pravednijeg društva. Za CeDePe je bila i jedna od osoba koje su nas učile da se kvalitetna podrška osobama s invaliditetom ne može temeljiti samo na dobroj volji i predanosti pojedinaca. Usluge moraju imati jasne standarde, pravila, odgovornost i kontinuitet, ali nikada ne smiju izgubiti ljudsku komponentu i ljudskopravaško usmjerenje.

Njezini se tragovi zato ne nalaze samo u starim pravilnicima, protokolima i strateškim dokumentima. Nalaze se u načinu na koji danas postavljamo pitanja, planiramo usluge i pokušavamo razumjeti što naš rad stvarno znači za ljude kojima je namijenjen. Učila nas je da dokument sam po sebi nema vrijednost ako iza njega ne stoji stvarna promjena u životu čovjeka.

Od profesionalnog odnosa do užeg kruga ljudi

Posljednjih devet mjeseci naš je odnos dobio najteži i najosobniji oblik. Marina, Blaženka, Maja i sve druge divne osobe koje su joj bezrezervno davale podršku bile su uz Natašu onda kada je bila najranjivija. Vozili smo je na kemoterapije i preglede, organizirali pomoć, njegovateljice, liječnike i medicinske sestre te pokušavali napraviti sve što je u tom trenutku bilo moguće.

Nataša do samoga kraja nije lako priznavala koliko joj je podrška potrebna. Nije joj uvijek bilo drago ni kada bismo iz profesionalnog odnosa zakoračili u onaj intimni. Ne zato što nije željela da budemo uz nju, nego zato što je time morala priznati da je ranjiva, da ju je bolest fizički dotukla i oduzela joj snagu u trenutku kada je smatrala da društvu oko sebe još uvijek ima toliko toga dati.

Posebno me dirnuo trenutak kada mi je rekla:

„Ti znaš da si sada u mom užem krugu ljudi?! Ako poživim do tada, svakako želim da proslavimo moj rođendan skupa.“

Za osobu koja je tako teško dopuštala drugima da vide njezinu ranjivost, te su riječi za mene bile izraz golemog povjerenja. Nažalost, svoj je rođendan proslavila u bolnici. Nekoliko dana poslije napustila je ovaj svijet, a proslavu koju je željela nismo dočekali.

I ja sam joj tijekom tih mjeseci pokušavao biti podrška kroz grozne kemoterapije, preglede i administrativne postupke. Pomagao sam joj i pri podnošenju zahtjeva za inkluzivni dodatak, ali odluku o tom pravu nikada nije dočekala. Posebno je bolno da je osoba koja je toliko svojeg znanja, snage i života uložila u stvaranje pravednijih sustava na kraju i sama čekala da sustav pravodobno prepozna jedno njezino pravo.

Jedan od mnogih Natašinih „učenika“

Na početku našeg odnosa ja sam se naslanjao na dokumente koje je ona stvorila, na njezino znanje, iskustvo i pitanja. U posljednjim mjesecima njezina života dobio sam priliku barem dijelom biti oslonac njoj. Ne doživljavam to kao vraćanje duga jer ono što mi je Nataša dala nije moguće vratiti. Mogu samo biti zahvalan što sam imao priliku biti uz nju i što mi je dopustila da iz profesionalnog odnosa zakoračim u njezin uži krug ljudi.

Znam da nisam jedini. Nataša je svojim znanjem, britkošću, humorom, podrškom i povjerenjem dotaknula i oblikovala mnoge ljude. Svatko od nas poznavao je neki njezin dio i nosi svoju priču o tome što mu je dala. Ovo je samo Nataša kakvu sam ja imao privilegiju poznavati.

Danas sam bolji čovjek i bolji profesionalac upravo zahvaljujući njezinu angažmanu, znanju, strpljenju i povjerenju. Znam da će mi nedostajati svaki put kada se nađem pred teškom odlukom i instinktivno poželim posegnuti za svojim „jokerom zovi“. Nedostajat će mi njezina pitanja, savjeti, drugačiji pogled i sposobnost da u nekoliko rečenica stvari postavi na pravo mjesto.

Neke ljude doista nije moguće zamijeniti. Ono što možemo jest nastaviti nositi ono čemu su nas naučili.

Hvala ti, Nataša, što si u meni vidjela potencijal prije nego što sam ga sam počeo ozbiljno shvaćati. Hvala ti što si me propitivala dok još nisam znao propitivati samoga sebe. Hvala ti što si pratila kako učim, rastem i preuzimam odgovornost. Hvala ti na svakom pitanju, savjetu, pozivu, pohvali i upozorenju. Hvala ti što si mi vjerovala i što si me pustila u svoj uži krug.

Jako mi nedostaješ.

Josip Koštan